< kolovoz, 2007  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


da/ne

Dizajn by: RizL@ i sTrUdL@

Me, Myself & I...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
___________________________________



NEŠTO O MENI...

Dvadeset godina prevalila u četvrtom mjesecu, Ovan po horoskopu, Bik u podznaku, Riječanka, uspješno završavam drugu godinu na Učiteljskom fakultetu, draga, vesela, nasmijana, ovisna o životu, prijateljima, ljubavi, malim stvarima... optimistična.

__________________________________



O MOM BLOGU:

Rekla bih da su to više tekstovi nalik kolumnama. Moja razmišljanja, moji stavovi, pozitivna i negativna iskustva iz kojih sam izvukla pouke i želim ih podijeliti s vama...
______________________________










DEAREST:
amazing diva
aries
cipher
e-storm
fallenhero
goddessofinsomnia
griffith
jelči
krvava meri
×ladyCapricorn×
lenči
lost withouth you...
mat
mateich
meri
moja mala arica
neni_iz_bajke
robbieca
ups,aj didit agejn
sannela
santea
vonchy



I will always love you

___________________________________

MENI NAJDRAŽI CITATI:

"Ništa tako močno, tako snažno ne otkriva čovjekovu narav kao smijeh"

Goethe




"Strah ima miris, baš kao i ljubav"

Margaret Atwood




"Malo dobrote čovjeka prema čovjeku više vrijedi nego silna ljubav prema čovječanstvu."

Dellen




"Nije me potreslo to što si me slagao, već to što ti više ne vjerujem"

Nietzsche




"Bog je znao što radi kada me stvorio punijom!"

Drew Barrymore




"Ljubav je davanje, ali ne i očekivanje da ti bude uzvraćena"

Toše Proeski




"If you can imagine it, you can achieve it. If you can dream it, you can become it."

William Arthur Ward


_________________________________



I love you

Fly away

Cry




__________________________________

SLIKICE :)


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jedna moja umjetnička...



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ja, jadna ničeg svjesna...



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Braco i ja :)



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Moja mala ljubav :)



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Luda Tea...



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Doris i ja... :)



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jelči i ja... :)



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ah... I meni nekako dosadno u životu...



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Tea i ja :D



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Braco i ja... :P



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Seka i ja... :D



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Moja mala Anamarijica sa par mjeseci :)



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ivanica i ja :)



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Doris i ja ;)

TEXTOVI


Mika - Love Today lyrics




Happy Endings Lyrics




Still In Love (kissing You) Lyrics



Mika - Grace Kelly lyrics




Beyonce - Listen lyrics




Daddy Lyrics



Beyonce - Irreplaceable lyrics




Dangerously In Love 2 Lyrics




Stand By Me Lyrics




Coldplay Lyrics




Unbelievable Lyrics




The Miseducation Of Lauryn Hill Lyrics




The World's Greatest Lyrics

ponedjeljak, 13.08.2007.

MACO, TO TI SE ZOVE DOBAR ULET… ILI NE?!

Nedavno sam s frendom provela veoma zanimljivu konverzaciju. Na obostrano zadovoljstvo. Naime, ja sam jedna od onih koje zaista preziru tipične muške ulete tipa: «Trebala bi spavati otvorenih očiju jer je grijeh da takvo savršenstvo ikada sklopiš.» Ili pak: «Tvoj osmijeh zrači cijelom prostorijom.» A još mi je najdebilnije kad tip dogmiže sa sasvim drugog kraja lokala i upita: «Mala, ćeš ča cugnut?», i pritom namjesti očajnički izraz lica jer ste vi već dvadeseta koja je rekla: «Daj odj***!»

E sad, povratak na mog frenda. Recimo da je čovjek u malenom problemu i mene je pitao za savjet. Radi se o tome da je do sada imao samo 2 veze od po 3 godine. Tako da je čovjek krenuo u haranje na ženski rod sa tipičnih 17 i poharao samo 2 ženske. I to se čak nije morao niti truditi jer su one «poharale» za njim. Naposljetku se uspostavilo da dečko ima 23 godine i minimalno iskustva sa uletima. Kako on kaže, nikada do sada nije niti jednoj jedinoj tipici uletio. I normalno, pita mene, pripadnicu ženskog roda za savjet – koji ulet pali?

Stvar je još gora jer je dečko totalno nabrijan. Ipak se čovjek nakon 6 godina monogamije odlučio za malo raznolikosti. Inače se nadurim kad god od dečka čujem takvu izjavu, ali njega razumijem jer imati 23 godine i 2 jedina iskustva… Malo smiješno zvuči. No dobro, back to the point.

Ulet. Koji bi to ulet bio savršen? To više nije pitanje koje muči samo njega, već je i moju malenkost to malo zaintrigiralo. Jer kad realno sagledamo stvar, 90% ljudi ima jedno te isti ulet koji u biti ne pali zato što je tip originalan, nego zato što je tip sladak. A to onda i nije do uleta nego do fizičkog izgleda. Dobar ulet bi trebao biti onaj ulet s kojim bi i Mr. Bean mogao imati šanse.

Ja sam za sada upoznata samo s jednim i ide otprilike – dečko dođe do cure s čašom leda, pred njom baci led na pod i kaže: «Probili smo led, sada možemo na cugu.» Eto, taj je baš da ti se koljena odsjeku ali opet, kad dva puta čuješ neku stvar, stvar definitivno ne pali. Prema tome, osim tog, više nema dobrih uleta. No, kad sam dotičnom s kim sam i započela ovu raspravu to objasnila, upitao me koji bi ulet kod mene upalio. E pa sad, ovo je pitanje bilo kao da me iz vedra neba tresnuo grom. Samo sam brzopleto odgovorila da me prestane daviti jer ne znam i ne znam koji je dobar ulet a najbolje bi bilo da sluša instinkt! Dakako, nije ga baš to zaustavilo, i dalje je krenuo po svom u nadi da će naći barem neki odgovor.

Dakle, da rezimiramo. Nema savršenog uleta. Ako postoji fizička privlačnost, tip može reći i da je pao s Marsa, a nama će to biti i više nego dovoljno. Glavno da se uspostavila komunikacija. Nekako, gledajući po sebi, ako mi se tip ne sviđa fizički, može se on truditi i truditi, najljepše pjesme mi recitirati, ali neće upaliti. Prema tome – tresla se brda, rodio se miš.

Zaključak svega. Dragi moji dečki, "a la" ovaj moj frend – sredite se, budite simpa i krenite u lov. Neka će sigurno pasti. Bez obzira na originalnost uleta. Jest da bi bilo bolje kada bi imali i spiku, ali eto, ne možemo imati sve… ;)



| - 20:46 - ...kiss my broken heart.... (7) | print.... | # |

subota, 04.08.2007.

LJETNE ROMANSE…

Navikla sam već svako ljeto slušati razno razne pričice s ljetovanja o Njemcima, Talijanima… Hrvatima? Nešto traje dugo, nešto traje kratko… Ali kako god okrenemo, rastanak je uvijek bolan. Bilo kako bilo, ljetne ljubavi se događaju. Često. Veoma često. I neka slobodno digne ruku osoba koja iz sve te priče nije niti jednom izašla pognute glave i slomljena srca.

Naime, što se događa? Ljudi smo, pa prema tome, zaljubljive smo prirode. I još ako sve to dodatno začini ljeto, more, opuštenost, alkohol… Dobijemo pravu energetsku bombu koja nas samo vuče naprijed. Željni smo svega. Svega novoga. Pa prema tome, nerijetko se nađemo u klubu, lagano pod «gasom», ludo se provodimo. I onda ugledamo – njega. Za šankom. S ekipom. Za divno čudo, on i nas primijeti. Flert je započeo. Ukratko, to je samo jedan od početaka već navedenog naslova.

E sad. Budući da i mene trese ta «ljetno – ljubavna» groznica, dala sam si malo truda i raspitivala se okolo. I došla sam do zaključka da niti jedna jedina avantura nije potrajala. Niti jedna. Nešto je čak i naslućivalo na dobru stvar jer su ljudi bili ih Hrvatske (premda različiti krajevi Hrvatske, ali bar su tu, «domaći» ljudi), ali svejedno nije bilo budućnosti. A uz svo to «ne funkcioniranje», tu je još i patnja. Jer, prikupljajući priče, svi su patili nekih godinu dana nakon svega. Neki još uvijek pomalo pate, a u čvrstim su vezama.

I sad se ja pitam? Koja je razlika između nekog slatkog tipa koji nas je zaveo u roku od tjedan dana, i dečka s kojim smo možda hodali dva – tri mjeseca. Za ovim prvim patimo, a za ovog drugog nas sad već boli briga. Nakon dugotrajnog mozganja – došla sam do odgovora. Naime, kad se s nekim «spetljamo», normalno je da prikazujemo samo najbolje od sebe. Nema svađi jer nema ni vremena za to. Nema ni ljubomornih ispada. Ali zato ima puno nježnosti i slatkorječivosti na koje padnemo dok kažemo keks. Na kraju taj netko ode, a mi, uvjereni da smo sreli svog princa na bijelom konju, patimo i patimo, lijemo suze koje nikako da presuše… Ali, realno gledajući – istu smo takvu sliku stvorili i na početku one iste veze koja je potrajala dva – tri mjeseca. Naposljetku nam se tip zgadio… Zašto? Jer smo ga malo bolje upoznali. A trenutni problem kod tih ljetnih avanturica je taj što tog nekog, htjeli mi to priznati ili ne, nismo upoznali. Jer ne možeš nekoga upoznati u tjedan dana.

Bilo kako bilo, mogu reći samo da smo si za sve patnje sami krivi. Jer od samog početka znamo u što se upuštamo, i svejedno idemo naprijed, željni nečeg neostvarivog. Možda je to tako jer veliki dio nas i dan danas živi u laganoj iluziji i mašta o nerealnom smislu ičega. I upravo sam zbog toga bježala od «takvog» zaljubljivanja. No, čovjek ne može stalno bježati. Kad-tad život te namjerno prikliješti sa svih strana. I izlaza nema. Preostane ti samo čekati godinu dana i nadati se da će se ta priča nastaviti. Na tom istom mjestu. I što dobijemo? Još tjedan dana bajke i godinu dana patnje. Isplati li se to?

Znam da je nemoguće cijelo ljeto biti sam i zatvoren doma kako bi se izbjegle opasnosti, i znam da je u tom trenutku nemoguće srcu reći da «ohladi malo». Ali zaista bi bilo puno lakše kad bismo se znali zaustaviti i na vrijeme povući crtu. Jer, sada, kad ste razdvojeni, nema budućnosti. I neće je nikada ni biti. Jedino što nam preostaje je živjeti iz dana u dan i čekati da prođe tih 365 dana do ponovnog susreta. Ali nakon drugog rastanka stvari će postati još gore, zar ne?

Ovaj put ne ću pokušati napisati nikakvu «misao» za kraj. Jer je nema. I nitko nam u ovakvim situacijama ne može pokazati pravi put. Možemo čekati samo da dođe netko novi i ponovno zarobi naše srce. Samo što taj netko ne zna da smo već pola sebe dali nekom drugom. Na sasvim drugom kraju svijeta…



| - 17:35 - ...kiss my broken heart.... (5) | print.... | # |

petak, 13.07.2007.

NEKI NOVI KLINCI…



Znate onaj osjećaj koji vas obuzme kada prolazite pored «vašeg» mjesta? U vašem se pogledu uperenom u to mjesto, u trenu isprepletu razno razni likovi nakupljani godinama iskustava, druženja, smijeha, plača… Ukratko, to je mjesto obilježilo vas. Vašu mladost, vašu zaigranost, želju za avanturom, nečim novim. No, odjednom shvatite da ste to mjesto prerasli. Nesvjesno, od svega ste se udaljili. Staro zamijenili novim. A sada, sada su tu neki novi klinci. Klinci na kojima ostaje budućnost, klinci koji su ogledalo nas samih, klinci željni promjena. Baš kao što smo svi mi bili uvjereni da smo drugačiji, da nam nitko ništa ne može, da možemo promijeniti svijet…

Zanimljivo je kako se s godinama mijenjamo mi, ali ta mjesta uvijek ostaju neizmijenjena, nepokvarena. Ista. A sam pogled na to mjesto budi u nama onu osobu koja je nekad postojala. Doduše, i danas postoji, ali se ne prepoznaje. Ne u tom svijetlu. I čudan osjećaj ostavi u nama kada pogledamo da sada to isto mjesto veseli novu generaciju. A sam pogled na te neke «nove klince» u nama budi pitanje koliko je to mjesto generacija ispratilo…

Cijenim uspomene. Što dobre, što loše. Ali ne materijalne uspomene, već sentimentalne. Volim osjećaj naviranja sjećanja dok prolazim gradom. I fascinira me činjenica da svaki čovjek ima svoj doživljaj određenog mjesta zbog određenog iskustva.

Često se sjetim mog djetinjstva. I «naše» ulice. Uvijek smo se dijelili na «male» i «velike». A onda se sa srednjom školom sve to raspadne. Ostaneš dobar s nekim ljudima, ali nema više zajedničkih gluposti 15-ak klinaca koji nikako ne žele otići doma sa sumrakom. A sa svakim odlaskom na spavanje već se smišljaju nove ludorije kojima bismo maltretirali susjede svojom drekom i galamom.

Sada svako malo prolazim «našom» ulicom. I rastužuje me činjenica da više nikog ne znam. Jer se uvijek nadam da će naići netko poznat. No poznatih nema. Eventualno oni najmlađi koji su sada već u završnoj fazi «velikih». A sam pogled na njih tjera te da se zamisliš. Zar je moguće da smo tako brzo odrasli? Zar je moguće da smo već svi odrasli? Vrijeme leti. Prebrzo…

Obožavam moj grad. Grad Rijeku. Što zbog mora, što zbog sjećanja. Sjećanja na prve ljubavi, tajna mjesta, prve kave, prve izlaske… Svaka ulica ima svoju priču. Moju priču. Našu priču. Priču uspomena. A to je dragocjeno. Jer shvatiš da si ipak nešto prošao u životu. Lutajući «tim» praznim ulicama sjećanja shvatiš da i nisi sam. Jer su tu neki novi klinci, klinci koji su ti tako blizu, a tako daleko… Treba ih samo znati prepoznati.



| - 21:28 - ...kiss my broken heart.... (10) | print.... | # |

četvrtak, 21.06.2007.

JUST… BE A BITCH!!

I'm a bitch!!!

Otkad znam za sebe, slušala sam blesavu mudrost: «Tko tebe kamenom, ti njega kruhom!» Dobro, uzmemo li u obzir dobronamjernost ove poruke, možda i možemo steći određenu svijest o odnosu s našom okolinom, postizanjem određene razine empatije. Ali isto tako, moramo prihvatiti činjenicu da živimo u 21. stoljeću u kojem nema više dobronamjernih ljudi i usluga, stoljeću u kojem preživljavaju samo oni «gadovi» koji se znaju zauzeti za sebe i zgaziti sve potencijalne opasnosti.

Ne mogu za sebe reći da sam glava koja šećući okolo sveprisutne obasipa životnim mudrostima, ali u jedno sam sasvim sigurna. Drage moje cure, ukoliko želite naći sreću i biti sretne, budite kuje. Ali ne bilo kakve, već one najgore. Jer što se događa. Svijet je prepun dobrica. Prvoklasnih. Sve bi učinile za prijatelje, u vezi nikad nisu varale, a na svih ostavljaju dojam svetice. E sad, pitanje je koliko su dotične puta u životu bile «sjebane». Jako puno. Živi primjer upravo piše ovaj tekst. I vjerujte mi, znam o čemu pišem. Zašto? Iz nastavka ćete saznati…

Možemo reći da sam okružena svakakvim ljudima. U dio njih spadaju još veće dobrice od mene koje na prvi pogled i imaju sve što svaka normalna osoba želi: divnog dečka, ozbiljnu vezu, auto, itd., itd. No, kad zagrebemo malo dublje ispod površine, shvatimo da uopće nisu sretne, a i ta veza u kojoj jesu, više im ništa i ne predstavlja ali se boje biti same pa trpe. Jer boljeg ne mogu naći. Barem su u to uvjerene. Moj komentar na to – glupost!

Uz njih postoje i one druge, tzv. – bitch! One nisu u stalnoj vezi ali uvijek imaju nekog uz sebe i taj netko iz uvijek ispunjava. I u budućnosti nikad neće biti same. U to vas uvjeravam. Sretne su. Privlače pozornost gdje god se našle, živo im se fućka za tuđe osjećaje, a opet, ljudi ih poštuju. Ne, one nisu sponzoruše, jednostavno se ne uzimaju zdravo za gotovo. Naime, svjesne su da je život samo jedan i da nije vrijedan živciranja i omalovažavanja.

Ne mogu reći da su mi ove pod drugim navodom idoli, jer ne želim biti ničija kopija i ne želim se blesavo povoditi za drugima. Na silu. ALI, svjesna sam pozicije u kojoj se ti ljudi nalaze i pogodnosti koje uživaju. Ne, to nije neko blagostanje, da ne biste krivo shvatili, to je jednostavno borba za život. Htjeli vi to priznati ili ne. Ali tako stvari ipak stoje…

Radi se o tome da se danas ne isplati biti dobrica. Jer odavno su prošla vremena kad su si susjedi međusobno pomagali, prijatelji bili ne zavisni, ljudi na ulici susretljivi i milosrdni… Sada, ako želiš opstati, moraš biti glasan, znati zarežati, znati dominirati ostalima. I ako u tome uspiješ, uspio si u društvu, a danas je društvo sve. Temelj socijalizacije, a bez socijalizacije, svi već znamo, ne možemo.

Sve u svemu, ne kažem da trebati biti odbojni, prenametljivi ili glumiti ono nešto što u svakom slučaju niste. Jer, ako ne možete nekoga otkantati od sebe i spustiti bez grižnje savjesti, onda odustanite odmah na početku ove ideje. Ako pak imate karakter i svoje ja, mogu vam samo reći da sam otkrila obrambeni mehanizam u provođenju ovakvog pristupa. Jednostavno sve radite bez osjećaja. Jer ukoliko se previše unesete, nastradate. Opet, pazite prema kome ste kakvi. Jer u ovu ligu «opstanka» nikako ne spadaju vaši prijatelji. I ako su to pravi prijatelji, moći ćete bez problema glumiti budalu od sebe, a oni će vas svejedno još uvijek voljeti. I u njihovim očima nikad nećete pasti. Bez obzira koliko katkad bezobrazni vi bili i koliko vas god dere PMS… thumbup



| - 20:00 - ...kiss my broken heart.... (10) | print.... | # |

petak, 08.06.2007.

MOJ DEDA...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

7.6.2007. Tog si dana napustio ovaj svijet. Shrvane duše pišem ovaj zadnji tekst. Tekst posvećen tebi, deda. U 71. godini života svojim si tijelom napustio nas, tvoje voljene, ali tvoja duša i tvoja djela zauvijek će ostati u našim srcima, našem lijepom sjećanju. Volim te, deda, želim da to znaš jer se nismo uspjeli oprostiti na pravi način. Rastali smo se u uvjerenju da ćemo se ponovno vidjeti. Ni ne sluteći da je došao kraj.

Bio si jako dobar čovjek. Pomalo čudak. Ali svaki čovjek je čudak na svoj način, zar ne? Priznajem, katkad nije bilo lako s tobom. Ne, nisam htjela učiti ćirilicu. Ne, nisam htjela brati cibore i smokve, u vašem vrtu, za rakiju. Ne, nisam voljela prati suđe. Ali sada, sada bih dala sve za još samo jedan dan proveden s tobom.

Imao si mnogo kvaliteta koje sam ja obožavala. Uvijek ću se sjećati tvojih priča iz djetinjstva, priča o rodnoj Grčkoj, kasnije Makedoniji, priča o mojoj mami i teti, izmišljenih priča u koje smo jako dugo vjerovali, pečenom kruhu svakoga jutra, pečenim paprikama… Sve te je to činilo posebnim. Jer si to radio na način koji tjera da samo promatraš, bez teksta. S divljenjem.

Zadnjih si mi mjeseci često pričao o tvom odnosu sa tvojim djedom. Znaj, ni ti nećeš biti zakinut po tom pitanju, ne brini. Ti si bio čovjek koji se pamti. Koji se mora pamtiti. I budi siguran da će i moja djeca uživati u tvojim pustolovinama. Baš kao što sam ja uživala.

Znam da ti je zadnjih godina bilo jako teško. Tvoje bolove nisam mogla osjetiti, ali sam ih proživjela zajedno s tobom. I premda si me spremao na ono što dolazi, nisam htjela u to vjerovati. Teško mi je i sad povjerovati da te više nema. Ali znam da je tako bilo najbolje. Sada te barem više ništa ne boli. Vjerujem da si sretan. I da nas gledaš odozgo. Smiješ nam se. Jer si zadovoljan slikom koju vidiš. Jer smo svi bili povezani. Sada smo još povezaniji.

Meni si uvijek bio smiješan. Sve su tvoje dogodovštine tjerale na smijeh. Sjećam se tvoje kapice, koja ti nikad nije pokrivala uši već je bila samo nataknuta na tvoju glavu, a ostatak je stršio iznad. Kao mala kruškica. Nikad nisi volio piti sjedećki, nego ležećki. I uvijek si se iznova čudio što si se prolio. Često su tvoje priče bile nepovezane jedna s drugom. I bio nam je potreban mali napor da shvatimo o čemu se priča. Uvijek si spavao za vrijeme jako važne utakmice koje su često bile predmet svađanja s bakom je smo mi morali prenositi rezultate kad bi se «slučajno» probudio dok smo pokušavali promijeniti program. Smiješno si kihao. I hrkao.

Mnogo bih ti toga željela reći. Recimo, da te jako volim. I da ćeš uvijek zauzimati posebno mjesto u mom srcu. Falit ćeš mi jako. Već mi sada fališ. Pokušavam samu sebe uvjeriti da si tu kraj nas. I da ćeš nas uvijek bodriti kada nam je teško, gurati nas naprijed kad god pomislimo da više ne možemo dalje.

Dragi deda, puštam suzu sada za tebe. No, ne mogu ti obećati da će to biti zadnja moja suza. Biti će ih još. Puno. Jako puno. Ali ne brini, svaka dokazuje da je tvoj trud tijek života bio koristan, da te jako volim i da mi jako nedostaješ. Svima nam nedostaješ. I, možda sam sebična, ali ja bih te radije gledala još malo, držala za ruku, ljubila u čelo kako sam znala svaki put kad smo se vidjeli, nego bila osuđena samo na sjećanje. Jer te više nema…

Obećavam ti da ću biti dobro. Da ću otići vidjeti tvoje rodno selo u Grčkoj, da ću posjetiti rodbinu u Makedoniji, da ću diplomirati, da ću stalno posjećivati baku i da ću stalno misliti na tebe. Jer ti to zaslužuješ. I znam da to očekuješ od mene.

Puno te volim. I znam da ćemo se jedno dana ponovno sresti. Tada ćeš mi nastaviti pričati svoje priče. A i faliti će mi pa ćeš mi morati sve ponovno prepričati. Jedva čekam…

Bez tebe više ništa neće biti isto.

Zauvijek tvoja mala Lenkica…



| - 00:59 - ...kiss my broken heart.... (9) | print.... | # |

ponedjeljak, 04.06.2007.

NESAVRŠENSTVO JE DIO SAVRŠENSTVA...

Fight for it

Danas sam pročitala jednu najvjerojatnije pradavnu izjavu Christine Ricci da cura može biti loša djevojka ali predivna osoba. Odmah sam se zamislila nad tim. Možda i nije istina jer danas ionako svašta čitamo po novinama, ali svejedno, izjava se mora komentirati. Barem sa moje vlastite perspektive.

Koliko ste se samo puta našli u situaciji da ste donijeli zaključak o nekoj osobi samo na temelju priča i «svađa» sada već bivših. Ja se osobno ne volim miješati u takve stvari jer želim prvo osobu upoznati a ona donijeti neke zaključke. Nerijetko se dovodimo u situaciju da stanemo, slučajno ili namjerno, na krivu stranu i samim time ta neka osoba postane glavni luzer i negativac pritom ne misleći koliko smo u pravu ili krivu.

Da, poznajem neke cure koje su zbilja kučke. Ne samo prema «dečkima» (pod navodnike jer se to nešto ni ne može svrstati u kategoriju svanu dečko), nego i prema čitavoj okolini. Jednostavno se ponašaju kao da su iznad svih i imaju tu neku privilegiju ponašati se kao da smo mi ostali smrtnici njihovi podređeni. O takvim ljudima ne govorim. Ne želim reći da samo pripadnice ženskog spola spadaju u ovu kategoriju jer su ovi suprotni nama još i gori. Žena će barem sjebati stvar, dok će tip u najgorem slučaju i izmisliti neku toplu vodu što je možda još i najgore što se ponekad zna dogoditi.

No bez obzira na to koji je dečko povrijedio vašu frendicu, i obrnuto, moramo se ipak zapitati kakva je ta osoba u svom prirodnom okruženju, među ljudima koje zna i za koje bi napravio sve. Jer, svaka je osoba nekome «najbolji drug» i očito tu titulu nije uzalud stekla. To što smo se mi možda razočarali u tom nekome, ne mora značiti da će svima oko sebe uvijek raditi kojekakve spletke i namjerno zabijati nož u leđa. Najčešće nismo ni svjesni pogrešaka koje radimo tako da u većini slučajeva povrjeđujemo ljude oko sebe, nenamjerno.

A što je onda s nama? Jer nitko ovdje nije svetac i najvjerojatnije nismo ni svjesni što se sve o nama priča i kome smo slomili srce. Nenamjerno. A kad nam i dođe do mozga da to što radimo, ne radimo ispravno, za isprike je prekasno. Neke stvari ni ne ostanu razriješene. Da, ponekad si ljudi ne pašu, ali nije to izlika. Svaki problem se da riješiti i ako već nekome nešto smeta, zar se ne bi obje strane trebale barem malo potruditi da problem nestane? Ili barem suzdržavati jezik jer ni to nije najpogodnije rješenje. Sve se uvijek sazna. Htjeli mi to ili ne.

Sad ja vas pitam, što napraviti kad ste zabrljali? Ispričati se? Ali isprika ne vrijedi jer više nema smisla. Zaboraviti sve i krenuti dalje? Ali neke se stvari naprosto ne mogu zaboraviti. Shvatiti i pokušati se promijeniti? Da, ali teško je mijenjati sebe nakon dvadeset godina života.

Stvar je u tome što ljudi teško praštaju. I trebamo naprosto naučiti da svaka glupost za sobom nosi posljedice. Što pozitivne, što negativne. Da, neki put se dogodi da imamo više sreće nego pameti, ali u kojem omjeru? Sve se uvijek plaća i vraća. A sad, do koje smo granice spremni ići, ovisi o nama samima. Kažu da je rizik u biti sve. Jer, tko ne riskira, ne profitira. I jedne se sreće trebamo odreći da bismo pokušali dati priliku nekoj drugoj, potencijalnoj. Samo, dogodi se da kad se već odreknemo ove prve, shvatimo koliko nam je do te sreće u biti stalo. Ali povratka nema.

Danas je naletjeti na sreću života blagoslov kojemu se trebamo klanjati. Ukoliko ste našli tu sreću, čvrsto je držite. Za svoje dobro. A ukoliko niste, ostaje vam pozitivna misao koja vas mora voditi dalje. A ukoliko zabrljate, sve je ok. Događa se. Nikad u životu nije sve savršeno. A ako je pak ona druga strana zabrljala, imajte razumijevanja. Svi smo mi ipak ljudi. Nesavršeni. A nesavršenstvo čini dio savršenstva. rolleyes



| - 21:15 - ...kiss my broken heart.... (8) | print.... | # |

subota, 31.03.2007.

SVIMA ONIMA KOJI OVO JOS NE ZNAJU!

Scream

Ovaj sam tekst dobila na mail i zgrozila se... Sad vas puštam na milost i ne milost ovog "činjeničnog stanja". Vjerujte, ne ćete ostati ravnodušni...

"Dakle, kolegica prevoditeljica bila u Bruxellesu s predstavnicima Vindije, Sirele i Lure. Išli su tamo kako bi vidjeli na koji se način moraju u proizvodnji mliječnih proizvoda prilagoditi standardima EU-a. Uglavnom, ona je slušala kako se rade ti sirevi i mlijeka i meso kod nas u HR (sve je legalno, na žalost) - muka joj je bila nekoliko dana.... Idemo po redu: S i r e v i nemaju grama mlijeka u sebi, potpuno su umjetna tvorevina. Kad bi bili prava, onda bi koštali deset puta skuplje, a mlijeko, da je mlijeko, bi koštalo 20 kn. Naime, mlijeka krave skoro da vidjele nisu. S tim da ih pumpaju steroidima i antibioticima, izbjeljivačima, umjetnim vitaminima,... Za djecu su ti proizvodi VRLO opasni. Isto i voćni jogurti koji imaju toliko šećera da djeci definitivno povečavaju agresivnost. Drugim riječima, marketinški trikovi s mlijekom i kalcijem (ima puno boljih izvora kalcija od mlijeka - to je čisti mljekarski lobi) su nas naveli na to bespotrebno i ŠTETNO ispijanje mlijeka. Ono odrasloj osobi UOPĆE ne treba, pogotovo ženama. Sve važi i za kisele mliječne proizvode, posebno LGG koji su zaista bakterije koje se dobivaju uzgojem kulture bakterija od mrtvaca - kako ljudi, tako i krava (dobro ste pročitali, m r t v a c a). Mlijeko koje se koristi za proizvodnju tih stvari se uvozi, nije naše. S o j i n o mlijeko kao zamjena je bolje, ali budući da se ne može (ili moze, ali teško) provjeriti je li ta soja GMO ili nije, bolje i to izbjegavati. Glede s a l a m a, p a s t e t a - NEMAJU mesa u sebi. Zato i jest ČAJNA kobasa, recimo. Da bi bila mesna, mora imati barem 20% mesa, a i to je rijetkost. Sve se opet napucava steroidima. Krave koje se uzgajaju za telad koja će se klati daju bolje mlijeko, ali ne prodaje se nama to mlijeko, nego ono lošije (dakle, telici dobivaju bolje). Dok, recimo, u Japanu se uzgajaju krave na poseban način: posebni travnjaci, sve organski uzgojeno, krave imaju masažere, idu na pašu, prije klanja ih se uspava jer inače, ako se životinja zakolje, ona je u stresu, i taj adrenalin se prenosi na meso koje ljudi jedu... M e g g l e bi trebalo izbjegavati jer dolazi iz Poljske, pa nije sigurno je li ozračeno ili nije. I tako dalje, i tako dalje...


Jasminka Franc

Ravnateljstvo za trzisnu i strukturnu potporu u poljoprivredi Odjel za informiranje i EU odnose tel. 00385 1 600 27 43

e-mail:
jasminka.franc@mps.hr"



| - 15:00 - ...kiss my broken heart.... (21) | print.... | # |

utorak, 27.03.2007.

Tužan pogled

Sad face...


Iritantan zvuk budilice odvlači me polagano ali uspješno iz sna… Usporenim hodom odlazim do kupaonice… Sneni pogled zaustavlja se na mom vlastitom odrazu u ogledalu… No, unatoč skladnosti života, optimizmu u novi i bolji dan, šarmantnom osmjehu koji bi rijetko koga ostavio ravnodušnim, te sjajnim i veselim očima koje bi po svemu sudeći, trebale imati razloga za veselje, osjećam se tako prazno, tako… istrošeno. Sva ta vedrina u principu je fasada debelog sloja ispod koje se kriju tek nemarno nabacane cigle. Možda baš zbog te nemarnosti prilikom gradnje, fasada sada puca.

Jeste li se ikada doveli u situaciju kada ste osjećali da biste trebali uživati u savršenstvu vlastitoga života koje je, usput, popraćeno razno raznim prekrasnim događajima, ali vas svejedno prati osjećaj da polako trunete? Jeste li se ikada nakon pobjede ipak osjećali kao najveći gubitnik? Jeste li ikada barem na tren poželjeli biti netko drugi, rješavati tuđe probleme i misliti, za promjenu, na neke druge stvari? Na svako ovo pitanje potvrdno klimam glavom.

Ponekad je naprosto sve savršeno ali osjećate da vam fali «ono nešto». Ne znate točno što se krije iza toga, ali ta vas sitnica čini nesretnima. Kada bi barem imali čarobni štapić kojim bi mogli zamahnuti kad god naletimo na problem, ili pak na raskrižje čiji putovi iz prve ruke i izgledaju isto, ali su tako različiti. Na žalost, štapića nema, a rijetko kada iza nas stoji naš najpouzdaniji oslonac koji će nas pogurati naprijed.

Što učiniti u takvim trenucima? Boriti se ili čekati da oluja prođe? Normalno, bilo bi nam puno lakše kada bi barem znali sa čim se moramo boriti. Očito ta misterija čini život tako zanimljivim, punim uspona i padova, ljubavi i mržnje, veselja i tuge…

Imam jednu blesavu manu otkad znam za sebe. Naime, svako malo se zagledam u jednu točku i ne mičem pogled nekih minutu, dvije. Čak ni kad me ljudi trzaju ili mi mašu pred očima. Stvar je u tome da me u takvim trenucima okružuje samo pustoš, a ja sama vrištim na sav glas, tražim pomoć, ali pomoći nema. Jer pomoć treba stići, prvenstveno, iz mene same.

Ovakvi mi se dani rijetko događaju, ali me ne vesele jer mi je sve tako tmurno, ništa me ne veseli, niti me išta pogađa. Kao da mi je netko iščupao srce i preuzeo moje osjećaje pod svoju kontrolu. Nije lijep osjećaj, moram priznati, ali vjerujem u taj moj vječiti optimizam. Da, možda mi se sada trenutno ciglice urušavaju, ali me to ne će spriječiti da ih jednog dana ponovno zazidam. Puno čvršće.

Što napisati za kraj? Zaista ne znam. Svi mi imamo neke probleme. Što imaginarne, što stvarne. Ali sve će to jednog dana biti iza nas, i smijati ćemo se sebi samima. Hm… Jednog dana… Zvuči tako daleko, a zapravo je tako blizu… rolleyes



| - 23:31 - ...kiss my broken heart.... (9) | print.... | # |

ponedjeljak, 26.02.2007.

LJUDSKI JE GRIJEŠITI…

My mistake... Sorry

Nedavno mi je bilo postavljeno pitanje žalim li zbog jedne pogreške koju sam napravila. Odmah sam, bez razmišljanja bubnula: «Da!» Jesam li bila iskrena? Hm, pa baš i nisam sigurna. Dobro, možda tada trenutno i jesam žalila, ali sada, nakon nekog isteka vremena, ne pada mi na pamet zbog ičega se kajati.

Nebrojeno sam puta, od razno raznih ljudi, slušala kako se užasno kaju zbog nečega i da bi sve napravili samo da se vrate u prošlost i tu sitnicu izmijene. Na to im uvijek postavim pitanje: «Zašto?» Zašto mijenjati postupke koje čine nas same? Čemu savršenstvo kad znamo da nitko nikada ne će dostići taj nivo. Naprosto trebamo prihvatiti činjenicu da je ljudski griješiti, da zbog nekih svojih ne baš tako bajnih poteza ne moramo sami sebe doživljavati čudovištima u usponu kojima će uskoro suditi ne znam ni sama tko i biti linčovani od strane ne znam ni sama koga.

Na pitanje bih li ja sama htjela promijeniti neke stvari u svom životu, potvrdno sam odgovarala. Sada, na to isto pitanje odgovaram sa čvrstim NE i sa svom svojom pojavom u potpunosti stojim iza te riječi. Da, griješila sam. Mnogo puta. Mnoge sam ljude povrijedila. Ali nisam to radila namjerno, već ne promišljeno. S druge strane, i ja sam puno puta bila povrijeđena. Kajem li se zbog svega? Žalim li što sam mogla reći neke stvari na vrijeme ali sam šutjela? Jesam li ljuta na ljude zbog kojih sam dane i noći provodila u suzama i jedva jedvice pokušavala skupiti hrabrosti da krenem dalje? Odgovor je opet – ne.

Da, bilo bi lijepo da su se neke stvari dogodile na drugačiji način. Da, bilo bi lijepo kad bi svi znali ispravno reagirati na tuđe uvrede ili na ne utemeljeno optuživanje za koje i nismo krivi, ali eto, govori se okolo… Da, bilo bi lijepo kada bi nas život uvijek mazio i pazio. Bilo bi lijepo… No, moramo se suočiti surovošću ovoga svijeta, nemilosrdnošću vlastitoga života, povodljivošću i naivnošću sebe samih.

Ja osobno smatram da je svaka moja pogreška formirala mene kao osobu. A budući da se ne smatram zlom, ne preostaje mi ništa drugo nego zavoljeti te iste propuste na koje i nisam baš najponosnija, ali sva moja prošlost dio je mene, a glupo bi bilo da sami sebe mrzimo. Neke stvari ne možemo mijenjati. Kao npr. dotičnu prošlost. Nju moramo prihvatiti kao nešto što je bilo pa prošlo. Drugog izbora baš i nemamo. Možemo se samo tješiti činjenicom da se u životu nikada ne ponavlja dva puta ista stvar. Prema tome, ta borba s vjetrenjačom je iza nas. Zauvijek. Preostaje nam samo skupljati snagu za nove borbe koje će, htjeli mi to ili ne, ipak doći. Možda će biti opakije, možda ne. No, ne zaboravimo. Ljudi su mali borci i uvijek se nekako iskoprcaju iz problema, zar ne?

Ne znam jeste li vi ostali jedni od onih koji svaki dan neprestano lupaju glavom o zid, ili se samo nasmijete preboljenim nevoljama. Bilo kako bilo, ljudi je previše da bi se počeli generalizirati na ove ili one. A svaki čovjek je kao mali mrav. Čim prenese jedan teret sa svojih leđa, brzo krene po novi…



| - 11:32 - ...kiss my broken heart.... (15) | print.... | # |

četvrtak, 15.02.2007.

JUST, LET IT GO…

Valentinovo je već iza nas. Više se nitko ni ne sjeća ružomanije i srcomanije. Kao da se sva ta ljubavna ushićenost nije ni dogodila. Žalosno je to, po meni. Jer sve tako brzo pada u zaborav. Ljudi se prebrzo mijenjaju. Prebrzo mijenjaju interese. Prebrzo poklanjaju svoje osjećaje drugima, novima.

Pred nekoliko dana, misli su mi zaokupljala čudna razmišljanja. Naime, ako sagledamo sve patnje čovjekova života, dođemo do zaključka da u 85% slučajeva svoje suze lijemo zbog ne uzvraćene ljubavi. Svi oni dođu, pa odu. Netko se zadrži malo duže i intenzivnije, netko malo kraće ali zanesenije… I tako do beskonačnosti. Pitam se stoga, pa gdje je kraj svemu tome?

Mnogo sam puta čula da se u ljubavi treba jednostavno prepustiti, ne puno razmišljati i ne puno osjećati. Sve mi to nekako izgleda kao da netko uporno pokušava uvesti pravila ljubavi, a mi slijepo vjerujući u ta pravila silujemo vlastito srce ne dopuštajući mu da diše. Ne, pravila u ovom, emocionalnom slučaju ne smiju pobijediti. Svi smo mi ljudska bića, a ne roboti, i ne možemo stoga dopustiti da nam netko uporno dirigira vlastitim osjećajima.

Je li moguće prepustiti se čarima ljubavnih iskrica i ostati ne povrijeđen? Moj odgovor jako naginje na stranu – NE. Normalno, možeš se prepustiti, ali mala je vjerojatnost da će baš sve biti po tvome. Naprosto, to tako ne ide. Ne možeš imati bajku. Možeš imati samo trenutnu lijepu pričicu kojoj će brzo doći kraj i te će se korice zauvijek zatvoriti, ili pak jednu od onih beskonačnih priča punu uspona i padova koju usprkos svemu i dalje na laganoj vatri održavaju dvoje glavnih glumaca.

Što je za mene ljubav? Hm… Prije nekoliko sam mjeseci pročitala intervju Tošea Proeskog u kojem je izjavio da je ljubav davanje ali ne i očekivanje da ti bude uzvraćena. U potpunosti sam se pronašla u toj izjavi. Eto, to je za mene ljubav. A kad se sve sažme u nekoliko malih crtica, dođemo do zaključka i da je ljubav jedno velika patnja. Glupo je na svaki početak gledati i kao potencionalni početak kraja, ali velike su šanse da svega toga za nekoliko mjeseci više ne će biti. Pasti će u zaborav, baš kao i proteklo Valentinovo.

Čemu onda smisao svega? Čemu konstantno ulaganje truda u nešto što ne predstavlja ništa onoj drugoj strani? Zaslužuje li onda ta ista druga, hladna strana, našu patnju koju možda čak i nije svjesno uzrokovala? Ne znam… Rekla bih da je sve to dio životnog puta. Puta koji će jednog dana biti iza nas, naša sreća do nas, a naša zajednička budućnost ispred nas.

Za kraj bih htjela još samo ostaviti otvoreno pitanje za sve vas: «Je li moguće voljeti i biti voljen u isto vrijeme?» Jer, što sam starija, to mi sve više odgovor na to pitanje uzmiče. Kao mali leptirić koji ne želi biti uhvaćen. No možda se na to pitanje ni ne može odgovoriti. Možda je ovo još jedno u nizu pitanja kojeg će prikrivati misterija.

Bilo kako bilo, meni nada uvijek umire posljednja. Da, bilo je ružnih perioda, ali bilo je i onih predivnih koji će mi uvijek bez obzira na sve, biti u lijepom sjećanju. A sad, koliko ću još takvih istih proživjeti, nije u mojoj ovlasti jer ne mogu predvidjeti budućnost. Negdje sam nedavno pročitala da nas Bog muči uvijek ovom dozom koju možemo preboljeti. Prema tome, sve je to za ljude i sve će naprosto biti ok… wink



| - 12:04 - ...kiss my broken heart.... (25) | print.... | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.